Autosport za neznalice – 3. DIO: A1, B3, C5, Dx, E321, F4, G7…

Znamo da vam se oznake grupa u automobilizmu ponekad upravo tako čine, ali stvari, zapravo, uopšte nisu toliko komplikovane

Foto: Car Magazine

Foto: Car Magazine

Ovaj put ćemo vam opisati podjelu Turističke kategorije na grupe i klase. Prije toga vas moramo podsjetiti da je sve počelo u kasnim šezdesetim godinama prošlog vijeka, kada su proizvođači automobila počeli nadogradnju kojom su se, do tada obični, cestovni automobili pretvarali u vrhunske trkaće mašine. Naravno, FIA je reagovala tako da je sa Lanciom Stratos u autosport stigao novi pojam – Homologation specials. Stvar je vrlo jednostavna – da bi dobili mogućnost nastupa u kategoriji Turističkih vozila proizvođači su morali proizvesti i prodati određeni broj “civilnih” verzija svojih trkaćih vozila. Odjedanput su svi bili sretni: FIA koja je, opet, ispala najbitnija, proizvođači zbog ostvarenja svog zamišljenog plana i običan narod zbog mogućnosti da vidi i vozi neka od najuzbudljivijih vozila ikad proizvedenih. A ono što je kasnije podijelilo vozila na grupe je upravo broj proizvedenih civilnih primjeraka pojedinih modela. Kao ilustracija neka posluži činjenica da je za homologaciju vozila grupe B bilo potrebno proizvesti minimalno 200 “homologation specials” primjeraka namijenjenih slobodnoj prodaji. Istovremeno, u grupi A taj broj iznosio je 2.500 komada. U praksi izgleda ovako: ne postoji proizvođač na svijetu koji bi radi mogućnosti trkanja u grupi B bio spreman proizvesti 2.500 cestovnih automobila koji posjeduju karakteristike potrebne takmičarskom automobilu grupe B. Računicu možemo prikazati dovoljno slikovito na primjeru šasije. Svi automobili grupe B, izuzev Audija Quattro, imaju takozvanu “Tubular space frame” šasiju (u prevodu: prostorni cjevasti okvir) koja sama, bez ičega više košta preko 60.000 KM, što je finansijski neizdrživo i za velike poput FIAT-a, Peugeota, Forda… Dakle, kontrola kapaciteta, performansi i visine troškova u Turističkoj kategoriji ostvaruje se minimalnim brojem proizvedenih primjeraka. Zbog tog razloga, u stvarnom životu poznajemo sljedeće grupe: A, N, H, WRC, ST i zabranjenu grupu B.

Idemo redom.

Grupa A. Minimalni broj identičnih cestovnih vozila je 2.500, što je broj koji proizvođačima daje popriličnu slobodu u razvoju. Izmjene na vozilima su brojne: mogućnosti velikih promjena na motoru, kako na njegovom menadžmentu, usisu, sistemu hlađenja, tako i na unutrašnjim dijelovima, prije svega bregastim osovinama, ventilima, klipnjačama i visini glave motora. Izmjene na bloku nisu dozvoljene. Izmjene na prenosu snage odnose se na vrstu mjenjača (sekvencijalni ili obični), odnose u mjenjaču, prenosne odnose, ugradnju blokade diferencijala ili dodatnih diferencijala. Ovjes mora ostati istog tipa, ali je njegova geometrija slobodna. Dozvoljene su i velike izmjene na kočnicama, kao i potpuno “otvoren” ispuh. Automobili ove grupe su izuzetno brzi, vrlo prilagodljivi pojedinim stazama i kategorijama trka, ali i vrlo skupi. Slavnih među njima zaista ima mnogo, ali evo nekoliko primjera: Alfa Romeo GTV6, Mercedes 190E 2.3-16, Peugeot 309 GTI, Lancia Delta HF Integrale, Suzuki Swift GTI, Toyota Celica GT4…

BMW E30 M3 grupe A kojeg je proslavio Patrick Snijers

BMW E30 M3 grupe A kojeg je proslavio Patrick Snijers

Grupa N. Broj minimalno proizvedenih cestovnih primjeraka je 5.000. Dopuštene izmjene su malobrojne, a sve ono što smo naveli kao dopušteno u varijanti grupe A u ovom slučaju ne dolazi u obzir. Dopuštene su manje izmjene na motoru i motornom menadžmentu, nešto otvoreniji ispuh, drugačiji amortizeri i točkovi. Zbog velikih ograničenja, vozila grupe N susreću se sa popriličnim problemima kada je u pitanju prenos, kočenje i držanje podloge. Tu je i problem pouzdanosti na zahtjevnim reli takmičenjima. Zbog toga je FIA za kružne staze promovisala grupu Superproduction (ili N Plus), a uvedene su i neke izmjene same grupe N, prije svega na mjenjaču i geometriji ovjesa. Među poznata vozila grupe N spadaju: Peugeot 106 rally, Honda Integra Type-R, Renault Clio Sport, BMW M3, Mitsubishi Lancer Evo, Subaru Impreza WRX STI…

Grupa H (ili u nekom zemljama Grupa F). Radi se o vozilima čija je homologacija (koja najčešće iznosi osam godina) u grupama A i N istekla, a za čije su produženje odgovorni sami proizvođači. Pošto oni nisu zainteresovani da se vozila stara deset ili više godina pojavljuju na trkama (jer neko treba kupiti nova vozila, zar ne?), FIA je formirala grupu H da bi takvi automobili i dalje mogli biti prisutni na trkama. U Evropi se takvi automobili koriste isključivo među amaterima, a zbog nepostojanja bilo kakvih ograničenja prilikom pripreme, izuzev radne zapremine motora i minimalne težine, vozila grupe H često su vrlo atraktivna. Zahvaljujući grupi H na evropskim brdskim trkama i dalje se može vidjeti harizmatična Lancia Delta S4.

Zbog dodatne atraktivnosti na kružnim stazama i relijima devedesetih se uvode dvije nove grupe, varijacije grupe A. Radi se o WRC automobilima koji su razvijeni iz grupe A8, te F2 iz grupe A7 za reli takmičenja i Supertouring (ST) iz grupe A7 za trke na kružnim stazama. Pravila WRC grupe su: osnovni oblik mora poticati od velikoserijskog modela koji je proizveden u najmanje 25.000 primjeraka, dok sami “homologation specials” mora biti proizveden u najmanje 50 primjeraka. Mada je većina pravila kao u grupi A, razlika je vrlo bitna jer za homologaciju u grupi WRC, auto koji je poslužio kao osnovica ne mora imati turbo-punjač, pogon na sva četiri točka i oblik karoserije predviđen za veće točkove i veće hladnjake. Minimalna dužina automobila iznosi četiri metra, dok je širina ograničena na maksimalno1.770 milimetara. Ovom odlukom iz 1997. godine FIA je iznenadila sve, posebno što su neke dopuštene izmjene u direktnoj koliziji onome na čemu je sama FIA insistirala decenijama. Zahvaljujući Davidu Richardsu, tadašnjem direktoru Subaru tima i vlasniku TV prava za Svjetski reli šampionat, FIA je donijela svoju vjerovatno najbolju odluku ikada koja je dopustila da u prvenstvo uđu i proizvođači kojima je razvoj vrhunskog automobila grupe A po tadašnjim pravilima bio nedostižan. Rezultat su najbrži reli automobili do sada (brži i od auta grupe B sa 600 KS), prije svega zbog velikog napretka u izradi ovjesa, guma, kočnica. Paralelno s tim enormno raste interes za Svjetski reli šampionat.

Grupa F2 sredinom 1990-ih i S2000 u ovom vijeku ustanovljene su u stalnim pokušajima FIA-e da smanji troškove relija. Grupom F2 stvoreni su automobili urađeni po principu Kit Car sa radnom zapreminom ograničenom do 2.000 ccm, pogonom na prednjim točkovima i niskom minimalnom težinom. Dok su se ovakvi automobili pokazali izvrsnim na asfaltnim relijima, na makadamskim podlogama stvari su bile daleko od očekivanja. Sa cijenom daleko od povoljne (preko 500.000 KM) ulogu Kit Car preuzela je nova kategorija Super 1600, kojom se vozi Junior WRC šampionat. Zadnjih sezona aktuelna je grupa S2000, koja izuzev pogona 4×4 počiva na istim osnovama kao Super 1600.

ST grupa formirana je na jednakom principu na kojem počiva WRC, samo se radi o dužim modelima podesnim za kružne trke. Za razliku od WRC-a ovdje se radi o grupi koja je potekla iz zemalja sa jakim nacionalnim prvenstvima (Njemačka, Velika Britanija, Italija). U skladu sa potrebama ST vozila koriste pogon na dva točka (izuzev Audija A4), turbine su zabranjene, ali su dopuštene velike izmjene kod tačaka učvršćenja motora, upravljačkog sistema i same pozicije vozača radi boljeg rasporeda težine.

Grupa B je, počevši od 1987. godine, zabranjena. Za nju je važio broj od svega 200 proizvedenih primjeraka. Ovi auti su imali vrlo malo dodirnih tačaka sa svojim cestovnim imenjacima. Neke od osnovnih izmjena su: prostorni cjevasti okvir, dvije turbine, pogon na sva četiri točka, centralno smješten motor, ekstremni aero kitovi… . Sa više od 600 KS na manje od jedne tone težine vozila grupe B predstavljala su realnu opasnost, kako za posade, tako i za gledaoce. Nakon pogibije Attilia Betege (1985) i Henri Toivonena (1986) u njihovim Lanciama 037 Rally, odnosno Delti S4 i nesreće na portugalskom reliju, kada je prilikom izlijetanja Santosovog Forda RS200 poginulo 11 gledalaca, odluka FIA-e o momentalnoj zabrani daljih nastupa automobila grupe B nije bila iznenađenje. Iza grupe B su ostale priče o nevjerovatnoj snazi i atraktivnosti, i podatak da je na stazi u Estorilu Toivonen sa svojom Deltom S4 imao vrijeme kruga kojim bi među tadašnjim bolidima Formule 1 sa starta VN Portugala 1986. godine krenuo kao šesti!

Za sve grupe je zajednička potpuno jednaka sigurnosna oprema koja je podložna stalnom unapređivanju koje diktira FIA. Također, svi dijelovi koji se ugrađuju u vozila spomenutih grupa, osim u slučaju grupe H, su podložni homologaciji kod FIA-e, što doprinosi usklađenosti u pripremi.

A onaj broj pored oznake grupe!? E, pa on označava klasu po zapremini motora. Najčešće podjele su: 1.150, 1.400, 1.600, 2.000, 3.000, preko 3.000 ccm. Taj broj, zapravo, i ne trebate pamtiti, jer je skoro uvijek navedena radna zapremina.

Na samom kraju evo i jednostavno uputstvo za upotrebu autosporta: za grupe GT, WRC, ST i A treba vam TV, kablovska ili Internet, i čips. U slučaju grupa N i H sve što trebate je malo dobre volje, auto ili vaš lokalni “…..trans” autobus, dva-tri sendviča i par limenki osvježavajućeg pića, i autosport možete osjetiti uživo. A vjerujte, to je sasvim drugačiji osjećaj od gledanja na TV…

PIŠE: Kenan Kurtović

There are no comments yet

Why not be the first

Leave a Reply