Autosport za neznalice – 2. DIO: Grand Tourismo i Rally

I u drugom nastavku male škole autosporta donosimo pojašnjenja pojedinih stručnih termina. Nadamo se da će biti od koristi svima, posebno ako se uzme u obzir da je autosport svakim danom sve popularniji i u našoj zemlji.

Već smo rekli da se osnovna podjela u automobilizmu svodi na tri kategorije. Formula je, svakako, najpoznatija dok je ono što se svrstava u GT klasu najmanje poznato, barem na ovim prostorima.

Start trke Le Mans 1955. godine.

Start trke Le Mans 1955. godine.

GT je skraćenica od “Grand Tourismo”, što je u pedesetim godinama prošlog stoljeća bilo sinonimom za visokokapacitetna maloserijska sportska vozila. U to vrijeme skraćenica GT vezala se uz vozila kao što su Mercedes-Benz 300SL, Jaguar XK250, Ferrari 250 GTO, Porsche 550, Aston Martin DB4… Danas ta vozila poznata kao “supersport” predstavljaju primjerci kao što su Lamborghini Murcielago, Ferrari FXX, Porsche Carrera GT, McLaren Mercedes SLS… Upravo ovoj kategoriji vozila pripada najveća slava u pedesetim i šezdesetim godinama dvadesetog vijeka. Tadašnje trke u Le Mansu, Spa, Monzi ili Nurburgringu bile su vrhunac autosporta i privlačile su najveći broj gledalaca. Za ove vrste trka vežu se i najstrašnije nesreće pa tako i ona najpoznatija, kada je 1955. godine na 24 sata LeMansa prilikom izlijetanja Mercedesa 300SLR koji je vozio Pierre Levegh smrtno stradalo preko 80 gledalaca. Inače, to je jedan od najtežih trenutaka autosporta čije se posljedice osjećaju i dan-danas.

Trke od 24 sata jedno su od glavnih obilježja GT automobila, a interesantan podatak je i to da za vrijeme tih trka nije bilo dozvoljeno promijeniti jedino šasiju i blok motora. Kako smo već rekli, prvobitna ideja je bila da osnova za ovu kategoriju bude cestovni automobil, ali se već sedamdesetih odustalo od toga, pa su tada ove trke prerasle u takozvanu kategoriju sportskih prototipova Grupa 5 i 6. Ova takmičenja su nakon kriznog perioda sredinom sedamdesetih svoj procvat imala u drugoj polovini osamdesetih kao prototipovi Grupe C, da bi bila naprasno ukinuta u devedesetim godinama. I za njih je važilo jedno neobično pravilo kategorije GT a koje zahtijeva minimalno dva sjedišta u automobilu. Prototipu Grupe 5, Porscheu 917 pripada i nezvanični rekord u najvećoj brzini zabilježenoj na jednom takmičenju – na kraju pravca Mullsane u Le Mansu ovi auti išli su skoro 420 km/h i to u periodu 1970 – 1971. Prototipove osamdesetih obilježili su Porsche 956/962, Sauber Mercedes C-9/C-11, Peugeot 905, TWR Jaguar XJR 6/12. Kategorija GT svoju reinkarnaciju upravo doživljava, pod svojim starim imenom, uz veliko medijsko lobiranje same FIA-e, a na čiji poziv su se odazvali oni najveći: Maserati, Ferrari, Bentley, Aston Martin, Porsche, Audi, itd,…

Porsche GT 956

Porsche GT 956

Dok su GT vozila definitivno stvar prestiža, Turistička vozila su, definitivno, najzastupljenija kategorija u današnjem automobilizmu. Njihov raspon je vrlo širok i raznovrstan, a prisutna su i na trkalištima i na javnim cestama. Upravo u kategoriji Turističkih automobila se nalaze i one silne grupe: A, B, C, H, N, ST, WRC. Šezdesetih godina ova vozila su se skoro isključivo koristila u ralliju, dok su tek u deceniji poslije doživjela uspon popularnosti na zatvorenim stazama. Danas su najpoznatije tri discipline ove kategorije: Rally (izgovara se “reli”), kružne trke na zatvorenim stazama i brdske trke. Postoje određene mješavine spomenutih segmenata, kao što je Rallycross, posebno popularan u Francuskoj i zemljama Skandinavije, ali su tri spomenute kategorije najraširenije i smatraju se standardom u cijelom svijetu, dok je sve ostalo regionalnog ili nacionalnog karaktera.

BMW 3.0 CSL - Art Car - 1976. godina

BMW 3.0 CSL – Art Car – 1976. godina

Vjerovatno je svima jasno kako se odvijaju takmičenja na kružnim stazama i brdskim trkama, te ih nećemo detaljnije opisivati. Uglavnom, na “krugu” je bit trke proći kroz cilj prvi, jer se vozi u grupi sa ostalim vozačima, dok je vrijeme za poredak na stazi nebitno. Na “brdu” takmičari voze jedan po jedan, sa razmakom od jedne minute, i bore se sa vremenom, jer druge takmičare najčešće i ne vide na samoj stazi. Gledaoci u BiH imaju priliku “uživo” gledati brdske trke u okviru našeg Prvenstva.

Sa druge strane, Reli je osjetno kompleksnija disciplina koja svoje porijeklo vuče direktno iz prvih organizovanih autotrka. Bez obzira na fazu prilagođavanja većem interesu medija, za Reli se može reći da u gotovo neizmjenjenom izdanju egzistira već više od 100 godina. Samo ime je dobio jer počinje okupljanjem takmičara na startu do kojeg su došli koristeći javne ceste po slobodnom izboru. Tradicija koje se najbolje drže u Monacu, jer takmičari u Monte Carlo uredno stižu iz raznih gradova. Istorija kaže da je jedna od prolaznih tački ovog legendarnog relija bilo i – Sarajevo. Svaki reli sastoji se od dvije vrste dionica koje se naizmjenično ponavljaju. Jedna vrsta su specijalni brzinski ispiti (SS – Special Stages, eng.), kada je cesta potpuno zatvorena za promet, kada za vozače ne važe nikakva pravila koja važe za učesnike u javnom prometu. Tada se vrši mjerenje vremena utrošenog za prelazak određene dionice. Između brzinskih ispita su cestovne dionice, takozvane etape, na kojima se promet najnormalnije odvija, gdje su takmičari dužni poštovati sve prometne propise koje poštuju ostali učesnici u prometu. Na etapama vrijeme se uopšte ne mjeri, ali postoje kontrolne tačke kroz koje takmičari trebaju proći u zadano vrijeme. Ove tačke mogu biti problem posadi koja je izgubila vrijeme popravljajući oštećenja nakon brzinskog ispita, što je čest slučaj, tako da tada slučajni prolaznici mogu vidjeti WRC posadu koja ulazi u “makazice”, pretiče preko pune linije, ali i plaća kaznu zbog prekoračenja brzine, sve zato da bi na tačku za vremensku kontrolu stigla na vrijeme. Ruku na srce, čak i vrhunski reli vozači svoju dosadu na sporim, zakonski regulisanim, cestovnim dionicama razbijaju zabavljajući ostale učesnike u prometu brzom vožnjom i vozačkim bravurama koje se nedostižne običnim smrtnicima u običnim automobilima. Mada se ponekad satima voze petkom poslijepodne u “špici”, zajedno sa mamama koje svoju djecu voze iz škole. Vrhunske fabričke posade na cestovnim dionicama skoro uvijek imaju pratnju iz svog tima koja se često vozi u automobilu približnih mogućnosti, a koja im pokušava osigurati neometanu vožnju.

Primjetili ste da se često navodi da se reli vozio u dužini od oko 1.200 kilometara, od čega je na specijalne brzinske ispite otpadalo 400 kilometara. Zbir vremena ostvarenih na ovim brzinskim ispitima daje pobjednika relija, dok se kazne za netačan dolazak na kontrolne tačke naplaćuju u vidu dodatnih sekundi. Reliji imaju ovakvu konfiguraciju zbog zasnovanosti na dugogodišnjoj tradiciji, jer smo rekli da je uvođenje brzinskih ispita na zatvorenim dionicama posljedica uvođenja višeg nivoa sigurnosti na prvobitnim trkama.

rally-delta1

Zbog dužine i kompleksnosti relija, posada se sastoji od dva člana, vozača i suvozača, a na brzinskim ispitima vozač vozi isključivo po instrukcijama suvozača koje mu daje čitajući takozvani “road book”, knjigu zabilješki nastalih na treningu poznatijem pod imenom “recce”. Zabilješke se najčešće sastoje od oznaka za vrstu i oštrinu zavoja, udaljenost od zavoja ili dužinu pravca, te za stepen prenosa u mjenjaču. Ove bilješke pravi svaka posada pojedinačno i često se razlikuju u oznakama, jer svaka posada razvija svoj sistem za lakšu i efikasniju komunikaciju. Pored uloge navigatora, suvozač je i mehaničar koji na nivou WRC mora biti u stanju popraviti bilo koji sklop auta po instrukcijama glavnog inžinjera, pri čemu mu asistira vozač (doduše, najčešće sa mobitelom pored uha i baterijskom lampom u ruci!). Od vozača se očekuje da jasno formuliše šta sa automobilom nije u redu i kakva podešavanja želi da bi na kraju dobio adekvatan “set up”. Jedna od osnovnih stvari u svijetu relija je potpuno povjerenje između vozača i njegovog suvozača, jer prvi u krivinu kojem ne vidi kraj mora ući punim gasom samo zato što mu drugi tako kaže. Sa druge strane, suvozač može samo sjediti i nadati se da će vozač uspjeti pogoditi pravu putanju kroz krivinu.

rally-stratos-akcija

Jedna od draži relija je potpuna bliskost između publike i takmičara, pošto je pravilima dozvoljena asistencija publike (izuzev mehaničarskih zahvata), jer su upravo gledaoci ti koji pomažu takmičarima prilikom izlijetanja ili prevrtanja, gurajući automobile ponovo na cestu. Međutim, gledaoci se tu i tamo znaju zanijeti, kako su se zanijeli kada su 1999. u San Remu očerupali Sainzovu Toyotu čiji su dijelovi završili kao suveniri u mnogim dnevnim sobama. Na relijima nije ni malo neobično da vam se desi da vas ispod točkova jurećeg automobila zaspe kamenje, jer stojite na mjestu koje je daleko od sigurnog za posmatranje.

Kako smo već rekli da se reliji zadnjih godina prilagođavaju interesu medija, uz ograničavanje troškova, sada su upola kraći nego što su bili prije desetak godina. Traju tri umjesto pet ili više dana. Sada se voze samo po jednoj vrsti podloge, pa razlikujemo asfaltne, makadamske, sniježne i pustinjske relije. Uveliko su ograničeni dani za trening, broj i vrsta guma… Ipak, reli je i dalje najskuplji sport u kategoriji turističkih automobila, a zbog ogromne posjećenosti i nedisciplinovane publike prijeti mu opasnost da postane žrtva svoje popularnosti.

Na kraju podatak koji sigurno niste znali: WRC reli auto trenutno je najbrže sredstvo za vožnju običnom cestom, brže i od Formule 1! Ako budete u prilici, svakako otiđite i uživo pogledajte neki reli. Naravno da trebate voditi računa o sopstvenoj sigurnosti, pa zato apelujemo da prilikom posmatranja relija izaberete odgovarajuće (sigurno) mjesto pored ceste. Ponavljamo, na brzinskim ispitima vozači nemaju ni limite, ni odgovornost prema publici u zoni izlijetanja.

PIŠE: Kenan Kurtović

There are no comments yet

Why not be the first

Leave a Reply