Autosport za neznalice – 1. DIO: Grupe i klase?

Naslov ove kolumne nemojte shvatiti kao nešto loše. Najbolje je ako ga shvatite kao naziv teksta koji će na najlakši i najjednostavniji način pokušati objasniti svu kompleksnost autosporta, te ga tako približiti svima. Ne mislimo, a nemamo ni mjesta da vam kažemo sve o automobilizmu, jer za to često nije dovoljna niti podeblja knjiga, ali smo sigurni da će vam (ako spadate u kategoriju ljudi iz nadnaslova) mnogo toga biti jasnije.

Targa Florio, Sicily, April 2, 1922.

Targa Florio, Sicily, April 2, 1922.

Autosport se ni po čemu ne može odvojiti od autoindustrije i samog razvoja automobila. Dakle, on nije nastao dekretom ili prostom odlukom u nekom dobu autoindustrije, već se jednako i uporedno razvijao i oblikovao s njom. Upravo istorijskim razvojem je i došlo do podjele na vrste autosporta koje poznajemo danas, a koje, čini se, poprilično zbunjuju većinu ljudi. Zato naš tekst i počinje daleko u prošlosti, koju ćemo vrlo kratko spomenuti i to veoma generalizovano, da bi ste mogli vidjeti kako je došlo do osnovne klasifikacije autosporta.

Vjerovatno ste mnogo puta do sada pročitali da početak autosporta seže još u rane godine dvadesetog vijeka i, generalno govoreći, na cijeli period autoindustrije do druge decenije dvadesetog vijeka možemo gledati kao na cjelinu za koju važi: sve trke su se odvijale na običnim cestama, pobjednik se najčešće određivao ukupnim utrošenim vremenom, a veoma rijetko je postojala neka podjela na klase vozila. U ovoj fazi trke su bile prvenstveno socijalna i rekreativno-turistička pojava među bogatijim slojevima društva a iako se već u ovoj fazi javljaju određena obilježja kasnijeg vremena, poput izgradnje staze u Indijanapolisu, to predstavlja pravi izuzetak.

Druga faza, ona od dvadesetih godina, pa tamo negdje do početka pedesetih je ujedno i odlučujuća, kada je riječ o oblikovanju glavnih vrsta autosporta. U njoj dolazi do osnovne podjele – na trke na zatvorenim stazama (trkalištima) i trke na javnim cestama. Ovaj period je ujedno donio veliki napredak u samoj tehnici, prije svega zahvaljujući velikim proizvodnim potencijalima nakon Prvog svjetskog rata, potvrđujući mnogima nezamislivu činjenicu da su ratovi i dalje najveći pokretači razvoja cjelokupne civilizacije. U dvadesetim godinama autosport već dobija svoje osnove – javljaju se prvi fabrički timovi, vozači postaju profesionalci, a primjetan je i početak korištenja marketinškog potencijala ovoga sporta. U ovom periodu nema strogih pravila, tako da su trke zajedno vozili automobili sa 4 i 16 cilindara, teški 400 ili 1000 kilograma, uz različite osnovne oblike karoserija, tako da se u istoj trci moglo vidjeti tri, četiri ili šest točkova na automobilima. Ipak, tih godina se već javlja podjela na cestovne automobile pripremljene za trke i automobile razvijene isključivo za takmičenja, podjela koja će u narednoj fazi biti regulisana pravilima. Ovo je period kada je i sama Formula 1 imala svoju praizvedbu. Upravo između dva svjetska rata dolazi do izgradnje mnogih staza koje su i danas, neosporno, najuzbudljivija pozornica i scenografija u ovom sportu. Spomenućemo: Donington, Silverstone, Brands Hatch (Engleska); Nurburgring, Hockenheim (Njemačka); Spa Francorchamps (Belgija); Le Mans (Francuska); Monza (Italija). Razvoj onoga dijela autosporta koji je «ostao» na običnim cestama je, također, išao dalje, ali u sporijem ritmu. Ovaj period istorije je u potpunosti pripao trkama na zatvorenim stazama.

Talbot-Lago T26C na Silverstone stazi 1949. godine.

Talbot-Lago T26C na Silverstone stazi 1949. godine.

Treća faza je počela u pedesetim godinama i traje i danas, a karakterišu je uspostava tehničkih pravila i ograničenja koja su dovela do podjele automobila na klase i grupe. Nije potrebno previše spominjati koliki je put prešao ovaj sport od ranih pedesetih do danas, koliko je porastao njegov globalni uticaj, kao i marketinšku iskorištenost automobilskog sporta, te je dovoljno reći da je 2000. godine automobilizam po gledanosti nadmašio i fudbal, te na taj način postao najvećim sportom današnjice.

Kako rekosmo, početkom pedesetih donosena su pravila koja kreiraju tri glavne Kategorije vozila: Formula, GT i Turistička. Ova pravila jednaka su i za cestovna i za takmičenja na trkalištima. Danas za za ove klase u upotrebi i konvencionalni nazivi: «Racecar/Rennwagen», «Sport car/Sportwagen», «Touring car/Tourenwagen» i, kao podkategorija turističkih automobila «Rally car/Rallywagen». Vrlo je bitno ne miješati kategorije i grupe, jer su grupe nastale u cilju daljih tehničkih ograničenja unutar kategorija. Sva glavna tehnička pravila se, zapravo, tiču ograničenja, tako da je uloga grupa i klasa da sva vozila zadrži u datim okvirima.

Uvod-1000miglia-Nuvolari1930-AR6c

Upravo grupe i klase izazivaju najviše zabune kod ljudi, tako da ćemo ih pokušati objasniti na primjeru Brdskog šampionata BiH. Dakle, osnovna kategorija vozila koja se mogu takmičiti su turistička vozila, čija ograničenja osiguravaju da se radi o vozilima čija su osnova automobili koji se koriste u svakodnevnom prometu. Ova turistička vozila su u BiH podijeljena na dvije grupe koje se nazivaju Grupa N i Grupa H. Ovo je urađeno zbog velike razlike u tehničkim ograničenja u njima – vozila Grupe N su slična serijskim dok su vozila Grupe H maksimalno modifikovana. Ove grupe ćemo detaljnije razraditi kasnije, a za sada ćemo spomenuti da se radi o različitim nivoima ograničenja prilikom pripremanja takmičarskog automobila. Unutar grupa je određena podjela i na klase koje se tiču ograničenja u pogledu maksimalne radne zapremine motora, kao i nekih ograničenja oko minimalne težine. Te klase su u Prvenstvu BiH označene kao N2 i N3, odnosno H12, H13, H14 i H15. Ovim je omogućeno da automobili sa motorima različite radne zapremine i različite težine voze samostalne trke unutar jedne trke – za primjer, prošle sezone Srđan Maksimović se sa svojom Opel Corsom od 1600 ccm Grupe H13 nije trkao sa Bakirom Hadžićem u Hondi Integri sa 2.000 ccm iz Grupe H14, već sa Hasanom Ljubijankićem čija Honda Civic svojim motorom od 1.600 ccm također spada u Grupu H13. U Bosni i Hercegovini se ostvarena vremena računaju i za takozvani Generalni plasman, što znači svi automobili u jedinstvenom poretku bez obzira na klase i grupe.

Uvod-klausen1934

Ako ovu strukturu primjenimo na globalno najpoznatije automobilističko takmičenje shvatit ćemo da je Formula 1, zapravo, jedna grupa u automobilizmu, formirana strogim tehničkim propisima za vozila kategorije Formula koja omogućavaju kreiranje bolida kakve poznajemo danas. Osnovni postulati kategorije Formula, kao jedne od tri glavne kategorije u autosportu, su da auto ne mora imati nikakve veze sa cestovnim verzijama i da točkovi ne smiju biti pokriveni niti šasijom niti karoserijom niti aerodinamičkim dodacima. Ostale Formule, prije svega F3000 (ranije Formula 2) i Formula 3 su druge Grupe unutar kategorije Formula. U svijetu su prisutne i mnoge druge Formule, od kojih su najpoznatije Formula Ford 1600 i 2000, Formula Renault, Formula Opel Lotus, ali su to zapravo kup takmičenja koja organizuju sami proizvođači (takozvani Monomark Kupovi)

Mada bi se F1 teoretski mogla voziti i običnim javnim cestama, čini se da to nikome ne pada na pamet, tako da će staza (ulica) u Monte Carlu ostati najbliži dodir ovih bolida sa stvarnim svijetom. Ipak, na pojedinim evropskim brdsko-brzinskim stazama moguće je s vremena na vrijeme, van konkurencije, vidjeti nekoliko godina stare bolide Formule 1.

Kako smo već spomenuli, upravo je sam razvoj autosporta odredio prelazak na zatvorena trkališta, pošto je to bio jedini mogući način da se sve bolje performanse vozila pomire sa osnovnim sigurnosnim elementima kao i sa rastućom javnom motorizacijom (čitajte: pretrpanim cestama).

Uvod-Pariz1914

Javne ceste se i dalje koriste za trke, ali ne kao u vrijeme čuvenih evropskih trka kao što su Targa Florio ili Mille Miglia, koje su se vozile cijelom dužinom i (što je najvažnije) vremenski računale, bez obzira na visoke rizike trkanja u uslovima javnog prometa. Kompromis je pronađen kada je odlučeno da se za vrijeme održavanja trka na javnim površinama obustavi odvijanje javnog prometa. Reli je, kao automobilska disciplina koja se vozi Turističkim vozilima na javnim cestama, ponešto drugačiji od ostalih trka o čemu više možete pročitati u nešto kasnije.

PIŠE: Kenan Kurtović

There are no comments yet

Why not be the first

Leave a Reply